Oni ljudi koji su uistinu vrijedni su oni koji ne “nasjedaju” na naše pokušaje da ih učinimo krivima ili ih posramimo, ne postaju novi prijestupnici ili izdajice, već jednostavno ostaju u blizini, svojom prisutnošću i promatranjem, omogućujući nam da vidimo svoj doprinos ovom procesu. Naš doprinos. Ljudi koji nam svojom prisutnošću i neintervencijom daju priliku da sami zaliječimo svoje rane.
Često od svojih bližnjih tražimo da nam ograniče slobodu kako ne bismo osjećali duhovnu nelagodu i kako se ne bismo susreli s boli . Molimo muža da ne govori direktnu istinu o našem izgledu, jer to boli. I nemoj gledati druge žene, jer to izaziva ljubomoru. Ili zamolimo ženu da ne ostaje do kasno na poslu, jer smo zabrinuti. Obvezujemo dijete da se javi i javi da ne budemo toliko zabrinuti. A roditelje vozimo liječnicima da, ne daj Bože, ne prijeti da ih izgubimo. Ili molimo svoje prijatelje da ne budu prijatelji ni s kim osim s nama, jer nam je važno da se osjećamo iznimno. I te zahtjeve pakiramo u manipulacije i poruke poput “Volim te, a ti…” .
Naša bol je samo naša bol
Također je vrlo uobičajeno u našoj kulturi apelirati na krivnju, na koju su nas učili padati od malih nogu. A dobro djeluju i priče o strahovima i boli, te molba da nam ne nanose baš tu bol. “Molim te, nemoj me povrijediti” jedna je od čestih fraza kojom sasvim nesvjesno (ili svjesno) manipuliramo. I pravedno smo ljuti kada nas povrijede točno tamo gdje smo tražili da se to ne učini. I čitajući ove retke, ljutimo se što se naša duševna bol naziva manipulacijom, jer nas stvarno boli.
No također je istina da su bliski odnosi stalna i vrlo stvarna prilika za suočavanje s boli. Čak ni zato što to netko posebno želi, nego zato što ta druga osoba nije u stanju ne povrijediti naše bolne točke dovoljno blizu. A bolesnih mjesta ima dovoljno za sve. I što više bježimo od boli, to nam duša postaje minsko polje u koje više nikoga nismo spremni pustiti.
A tužna je istina da je naša bol samo naša bol. Da, postoje prijestupnici koji su nam nekada, ili upravo sada, učinili neugodnim. A ako im je to sudbina, vidjet će, prepoznati i nama se iskupiti. Ali ne računaj na to. Od trenutka kada je bol u nama, ona je samo naša. I samo mi možemo učiniti nešto po tom pitanju.
Izlaz je jednostavan. Ako nam se netko ne sviđa, možemo prekinuti s njim. Ako je hladno, možete se dotjerati. Ako trebate pomoć – pitajte. Ako negdje ne daju, uzmi drugdje.
Ali kada ostanemo u potrebi i nelagodi, ne mičemo se nikuda i krivimo drugoga , govoreći da drugi boli, ali ostajemo blizu, ozbiljna je posljedica promišljanja o tome kako sami postajemo kreatori vlastite patnje. I zašto se naše namjere ne poklapaju s našim djelima.
A oni ljudi koji ne “nasjedaju” na naše pokušaje da ih učinimo krivima ili posramljenima postaju istinski vrijedni , ne postaju novi prijestupnici ili izdajice, već jednostavno ostaju u blizini, svojom prisutnošću i promatranjem, omogućujući nam da vidimo naš doprinos ovom procesu . Naš doprinos.
Ljudi koji nam svojom prisutnošću i neintervencijom daju priliku da sami zaliječimo svoje rane. Ne hrane ribu, nego strpljivo čekaju da uzmemo štap za pecanje. Ne prepoznaju nas kao žrtvu, ali vide nekoga tko se može nositi. Pomažu gdje mi ne možemo i ne pomažu gdje možemo. I jako, jako, zapravo, voljeni smo zrelom i mudrom ljubavlju.